O vještini

Ki Aikidō je japanska borilačka vještina kojoj je osnovni cilj spoznaja i usavršavanje samog sebe te svijeta oko sebe.

Cilj vještine je da se putem vježbanja preko različitih testova, vježbi disanja, meditacije i tehnika provjerava i razvija koordinacija djelovanja uma i tijela.

Pri izvedbi Aikido tehnika, riješenje sukoba nastoji se provesti prirodnim pokretima, uklopiti se skladno u smjer kretanja napada, te smiriti napad nekom od tehnika bacanja ili fiksacija, pri tome nastojeći ne ozlijediti napadača.

Samo vježbanje u početku ne zahtijeva posebnu fizičku spremnost, pa je Aikido namijenjen gotovo svima bez obzira na dob i spol.

Program vještine uključuje:

  • AIKIDO:
    • Tehnike: borilačka primjena kroz vođenje i kontrolu te poluge i bacanja
    • Bokken, jō i tantō: vježbanje s drvenim mačem, štapom i nožem
    • Randori: napad više osoba
  • SHIN SHIN TOITSU DO - put ujedinjenja uma i tijela
  • KENKO DO - put unapređenja zdravlja:
    • Seizaho - vježbe meditacije
    • Kokyuho - vježbe disanja
    • Kenko Taiso - vježbe koordinacije uma i tijela
    • Sotaiho - vježbe percepcije drugog tijela putem istezanja
    • Teateho - precepcija tijela preko kontakta rukom

Aikido je u borilačkom smislu, vještina nastala kao potreba za obranom od naoružanog napadača ili obrana od više napadača. Aikido je vještina koja bi trebala biti efektivna i snažna s jedne strane, a nenasilna, harmonična i bez upotrebe grube sile s druge strane. Vještina kojom kreiramo situacije u kojima se sukob, odnosno realizacija napada ni ne može dogoditi. U KI Aikidu se ne zahtijeva samo snaga mišića već snaga uma i opuštenog ekstenziranog tijela koje jedino kao takvo u stanju napraviti efikasne tehnike. Metode treniranja su sačuvale tradicionalnost, ali se stalno i razvijaju u smislu efektivnosti. Vježbanjem se razvija koordinacija, opuštenost, snaga, brzina, fleksibilnost, pravovremenost..., a sve skupa kako bi harmoničnije rješavali konfliktne situacije. Aikidom kroz praktičnu primjenu tehnika učimo u svakodnevnim situacijama na svim nivoima promovirati mirno rješavanje sukoba, a da pri tome ne kreiramo nastavak sukoba, odnosno novi konflikt. Poštujući kodeks Dojoa u vedroj i poticajnoj atmosferi prilikom vježbanja, zahtjeva se da Aikidoke kod izvođenja tehnika maksimalno angažiraju i um i tijelo te time poboljšaju razvoj u svakom vidu napredovanja.

Aikido nas vježbanjem kroz razvoj percepcije i intuicije uči harmoničnom životu koji poštuje i štiti sve oblike života.

Povijest Aikida

Osnivač Aikida O-sensei Morihei Ueshiba je rođen u Japanu 14.12.1883. godine. Kao dječak je puno puta svjedočio raznim nepravdama i u njemu se od malena razvijala želja za promjenama. Podvrgao se jakom fizičkim treningu i proučavanju borilačkih vještina. Zavrijedio je priznanja u raznim stilovima Jujutsua, mačevanja i borbe sa štapom. Unatoč razvoju svih svojih impresivnih fizičkih i borbenih sposobnosti, Ueshiba nije bio potpuno zadovoljan. Kako je bio i religiozan čovjek, tražio je neki dublji smisao života, ali je istovremeno nastavljao s vježbanjem borilačkih vještina.

Svoja nastojanja oblikovao je u Aikidu, koji je nastao kao produkt tih dvaju aspekata Ueshibinog usavršavanja: borilačkih vještina s jedne strane i religijske podloge s druge. Svojoj novoj vještini 1942. godine. dao je naziv Aikido. Do tada se ona zvala Aikibudo i Aikinomichi. S tehničke strane, Aikido vuče korijene iz više stilova Juijutsua (iz kojeg se također razvio i moderni Judo), najviše iz Daitoryu-(aiki)jujitsua, kao i iz vještina borbe štapom i mačem. Maksimalno pojednostavljajući mogli bi reći da Aikido ujedinjuje poluge i bacanja iz Juijutsua sa kretanjem tijela karakterističnog za vještine borbe mačem i štapom. Ipak, moramo biti oprezni s ovakvim pojednostavljivanjem, jer su mnoge tehnike Ueshibine inovacije i nemaju uporište dotadašnjim borilačkim vještinama.

Ne smijemo zanemariti činjenicu da je Ueshiba je bio pripadnik jedne od novijih japanskih religija koja se zove Omotokyo. Omotokyo je dijelom neo-šintoizam, a dijelom socio-politički idealizam. Jedan od ciljeva Omotokya je ujedinjenje i izjednačavanje cjelokupnog čovječanstva u jedinstveno "kraljevstvo na zemlji" gdje bi sve religije trebale biti ujedinjene pod Omotokyom. Mnoge O-Senseieve ideje i misli se ne mogu shvatiti dok se utjecaj Omotokyoa ne uzme u obzir. Bez obzira na mnoga oprečna mišljenja, ne postoji jedinstvena Aikido filozofija. U pitanju je neorganizirana i samo djelomično konzistentna skupina religioznih, etičkih i metafizičkih vjerovanja, mišljenja i principa koje aikidoke međusobno dijele i razvijaju.

U osnovi kod svih filozofskih interpretacija Aikidoa promiču se dvije osnovne ideje:

  1. mirno rješavanje sukoba kad god je to moguće
  2. napredovanje kroz aikido treninge

Aikido je od svog osnutka doživio više promjena. Neke od njih je unio Ueshiba sam prije i nakon drugog svjetskog rata, a ostale njegovi prvi učenici i prije i poslije njegove smrti 1969. godine.

Jedan od njih je bio i Sensei Koichi Tohei, glavni instruktor i jedini koji je za života O-Senseia Ueshibe dosegao vrhovni stupanj 10 dan.

Neko vrijeme nakon Ueshibine smrti, Tohei je bio glavni instruktor svjetske AIikido federacije (World Aikido Federation) na čijem čelu je bio Ueshibin sin Kisshomaru. Instruktori su se nedugo zatim razišli u stavovima oko stilova treniranja.

Tohei je smatrao da je razvio metodu učenja koja je ujedinila mekoću sa snagom a koja bi Aikidokama omogućila veću efikasnost u izvođenju tehnika i snalaženju u svakodnevnim situacijama. On je svoj pristup nazvao "razvoj Kija" (Ki Development) i postavio neka pravila koja se moraju usvojiti da bi se trenirao ovaj stil Aikida.

Koichi Tohei Sensei je osnovao Ki Society International (Ki no Kenkyukai) kako bi promovirao ovo novo učenje Aikida. Ki Aikido škole se razvijaju se po cijelom svijetu i prenose njegovo učenje.

Ki Aikido Trening uglavnom obuhvaća šest područja djelovanja:

  • Aikido
  • Vježbe za ujedinjenje uma i tijela
  • Ki vježbe (vježbe za razvoj Kija)
  • Ki disanje
  • Ki meditacija
  • Ki liječenje (kiatsu)

Sensei Kenjiro Yoshigasaki bio je učenik Senseia Toheia. Zbog svoje je nadarenosti dobio priliku da proširi KI Aikido u Europi .

Rođen je u Kagoshimi, Japan, počeo je vježbati jogu u desetoj godini svoga života. Kasnije je počeo sa Aikidom i mnogim drugim borilačkim vještinama. Također je proučavao Zen budizam, novi shintoizam, katoličanstvo te islam. Godinu dana posvetio je proučavanju joge u Indiji 1971., a 1973. postao je instruktor Aikida. Podučavajući Ki i Aikido u Europi od 1977., danas je odgovoran za više od 120 dojoa i više od 4000 studenata Aikida u Europi, Južnoj Americi i Južnoj Africi. Svojevremeno je podučavao Aikidu i poznatog glumca Setvena Seagala pri njegovom prvom dolasku u Japan.

2005. godine je za dvadesetak učenika iz Europe organizirao izlet u Japan pod nazivom "Kulturni izlet u Japan", gdje je svoje učenike pobliže upoznao sa tradicionalnim životom i kulturom u Japanu.

Prije nekoliko godina napisao je i prvu knjigu: „Unutrašnje putovanje stranca“.

Ulomak iz knjige:

“U Europu sam došao 1977. poučavati ki aikido. Proširio sam Ai Aikido kroz zadnjih 25 godina ne samo kroz Europu, već i kroz Južnu Ameriku i Južnu Afriku. Oduvijek sam podučavao najprije način življenja, pa tek zatim Akido tehnike, ali potrebno je mnogo promišljanja svakoga dana da bi se shvatio život. Razgovor sa svojim učenicima tijekom seminara nije mi bio dovoljan da predočim brojne aspekte življenja. Odlučio sam napisati ovu knjigu, tako da je ljudi mogu čitati koliko god puta su u mogućnosti tijekom cijelog života. Život je jedan sveobuhvatan entitet, i sve ljudske aktivnosti baziraju se na njegovom razumijevanju. Bez razumijevanja vlastitog života, ono što čovjek radi u životu nikada neće biti dovršeno. Ova knjiga nije namijenjena samo mojim učenicima, već svima koji žele razumjeti život.

„Život se sastoji od percepiranja i reagiranja. Unatoč tome, većina ljudi pokušava samo kontrolirati svoje živote. Reagiranja svake individue u bilo kojem trenutku definirana su načinom na koji ta individua percepira svijet oko sebe.“

Oprema u Aikidu

Za početak nije potrebna nikakva posebna oprema, već samo udobna odjeća pogodna za bavljenje fizičkom aktivnosti kao trenirka i majica kratkih rukava. Vježbamo bosi ili u čarapama (što nije praktično radi klizanja po tatamiju), ali je potrebno ponijeti i japanke (zori) ili šlape za dolazak iz svlačionice u dōjō, te jedan ručnik.

Kasnije je preporučljivo za vježbanje nabaviti bijeli judogi ili gi (kimono). Glavna prednost gi-ja je u njegovoj čvrstini što je neophodno za pojedine tehnike.

Nakon položenog nivoa 2. kyu-a Aikidoka ima pravo nositi hakamu.

Uz odjeću za vježbanje, u naprednom vježbanju koriste se i drveni nož (Tantō), drveni mač (Bokken) i drveni štap (Jō).